Kuće u Moskvi koje su generacijama u vlasništvu istih obitelji

RIA Novosti
U Moskvi se svaki četvrti stanovnik može nazvati starosjediocem, a tek svaki treći živi na istoj adresi duže od trideset godina. Izraz „očevina“ zvuči potpuno arhaično. Tijekom posljednjih sto godina u veće stanove su doseljavani dodatni stanari, kako bi se, u skladu s komunističkom ideologijom, postigla jednakost i bolje iskoristio prostor. Kasnije su se dodatni stanari iseljavali. Kuće su prodavane i rušene. Ali u Moskvi danas postoje i „obiteljska ognjišta“, koja nisu gradili ni aristokrati, ni trgovci.

Kuća arhitekta Kuznjecova

Točno prije sto godina, pred kraj Srebrnog vijeka, arhitekt Aleksandar Kuznjecov je vilu za svoju obitelj podigao u Mansurovskoj ulici, u centru ruskog glavnog grada. Željezna kapija s ornamentom u obliku sunca, niska sporedna kapija i mali trijem opasan polukružnim nizom niskih stubova. Unutra nizozemska peć, radna soba na galeriji, vitraži i reljefne keramičke pločice. S arhitektom u kući su živjeli njegova žena, sin i kćerka. Svakog proljeća s rijeke Moskve je donošen led koji se čuvao u podrumu. Kuznjecova su posjećivali poznati arhitekt ruske moderne Fjodor Šehtelj i arhitekt konstruktivističkog pravca Konstantin Meljnikov.

Kuznjecov je nakon revolucije projektirao tvornicu u udaljenom kraju Sovjetskog Saveza. Završio je u zatvoru, jer je krov tvornice bio ravan i navodno je na njega mogao sletjeti neprijateljski avion. Dok je bio u zatvoru, izradio je i projekt za neizgrađenu Palaču Sovjeta. Umiru Staljin, Hruščov, Brežnjev. Smijenjuju se epohe: prošla je perestrojka Gorbačova, raspao se Sovjetski Savez, a četvrt u kojoj se nalazi kuća Kuznjecova prozvan je „zlatna milja“ zbog visoke cijene kvadratnog metra, i u susjedstvo su se doselile nove poznate ličnosti. U kući s niskom sporednom kapijom i dalje živi unuk Aleksandra Kuznjecova, njegova obitelj, ista vinova loza raste po zidovima, loži se ista peć. Kuznjecovi s ne planiraju seliti iz svoje kuće. Kažu: „obiteljsko ognjište se ne prodaje“.

 

Kuća kiparice Vere Muhine

Nedaleko od Kuznjecovljeve kuće, u Prečistenskoj ulici, nalazi se građevina koja izgleda kao da bi bolje pristajala u Timirjazevskoj ulici, u kojoj se nalazi Akademija za poljoprivredu. Ona, naime, zbog staklenog krova podsjeća na stakleni vrt. To je kuća-atelje Vere Muhine, umjetnice koja je stvorila čuveni kip „Radnik i kolhoznica“. Kuću je Muhina sama projektirala 1947. godine, pretpostavlja se u suradnji s arhitektom Žoltovskim, ideologom „empirea“ Staljinove epohe. Nekada prije revolucije ona je posjećivala balove, a do svoje šezdesete godine već je bila priznata kao živi klasik sovjetske umjetnosti.

U kući u Prečistenskoj ulici Vera Muhina je provela posljednjih šest godina života. Ovdje su nastali nacrti za spomenik Gorkom, Čajkovskom, kao i za poznatu skulpturu „Mi tražimo mir“, koju su novine nazvale „plakat u kiparstvu“.

Po zidovima okrečenim u žuto, isto kao i prije 70 godina, penje se bršljan. Svakog ljeta rađa jabuka koju je posadila sama umjetnica. Ispred trijema se suši veš današnjih stanara. Danas u kući Vere Muhine stanuje njena unuka s mužem i sinom. Oni kažu da nitko nikada nije htio da ih iseli i kuću pretvori u muzej. Izgleda da kipovi Vere Muhine izazivaju veće zanimanje nego mjesto gde je živjela, na sreću njenih potomaka.

 

Kuća arhitekta Meljnikova

Mnogo je dramatičnija priča vezana za „obiteljsko ognjište“ obitelji Meljnikov. Poznata kuća arhitekte konstruktivističkog stila Konstantina Meljnikova, remek-djelo avangarde, poznata kao „pčelinje saće“, tema je rasprava već više godina. Desetljećima je ova kuća bila skrivena od tuđih pogleda ovdje u Krivoarbatskoj ulici. U njoj je sve to vrijeme živela unuka arhitekt Ekaterina Karinska.

Rijetki sretnici koje bi pristala primiti u kuću ugledali bi nevjerojatan prizor. Stara drvena ograda, iza nje mračno dvorište, napukli zid, ispred ulaza u kuću trijem od dasaka, prljavi prozori. Predsoblje koje je opisano u udžbenicima arhitekture puno je svakakve starudije: od vrtnih kolica do iznošenih kaljača. Na antikvarnoj sofi se igraju deca, tepih iz 20-ih godina prošlog stoljeća pere se usisivačem na vodu.

Ekaterina i njena sestra Elena desetljećima su bile u zavadi sa svojim ocem, sinom Konstantina Meljnikova, slikarem Viktorom Meljnikovom. Zatim su se posvađale između sebe oko toga kome kuća pripada i što se s njom može učiniti. Sudbina kuće rješavala se u brojnim sudskim sporovima. Viktor Meljnikov je u svom testamentu izrazio želju da brigu o kući preuzme država pod uvjetom da se u njoj osnuje memorijalni muzej njegovog oca, u koji će biti prenesen cjelokupan enterijer i arhiva poznatog umetnika. Muzej je osnovan u veljači 2014. godine na inicijativu Državnog muzeja arhitekture.

Ruski tekst na stranicama Gazeta.ru 

Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće